Intimni, sasvim lirski dnevnici Izeta Sarajlića otkrivaju nam prepjevani svijet koji, tako obnovljen, zaogrnut plaštom poezije, zadobija više ljudskosti, svijet detalja, nevažnih događaja koji postaju u ovoj poeziji po važnosti ravnopravni sa revolucijama, sa krajnje ugaonim temeljnim istorijskim promjenamama koje ushićuju pjesnika i u kojima on nalazi lična inspirativna vrela.

Teško da je neki pjesnik toliko drugovao sa živim i mrtvim pjesnicima svijeta od Bloka, Pasternaka i Ane Ahmatović do Lorke, Eliajra i Rilkea, do Kovačića, Desanke i Raičkovića, i tako redom, nigdje kraja posvetama i iskazanoj ljubavi i poštovanju prema pjesnicima koje je do življenja kao najrođenije, kao braću i prijatelje

„Od pisanja ne stignem da stanem iznad dečjeg krevetića i poljubim oči kroz koje ću i poslije smrti gledati.“