Čudne navike velikih pisaca
Čudne navike velikih pisaca
Dopao vam se roman Bogorodičina crkva u Parizu Viktora Igoa? Da li vam je omiljeni roman francuskog realizma Balzakov Čiča Gorio? Uživate u fascinantnim sudbinama snažnih junakinja Isabel Aljende?
Da li možete pretpostaviti kako je kratak rok za pisanje uticao na ritam stvaranja? Verujete li u to da se nekada moglo pisati rukom, gotovo, istim ritmom kao danas na savremenoj kucaćoj mašini? U ovom tekstu ćemo opisati najzanimljivije navike velikih pisaca tokom pisanja.
Viktor Igo je Bogorodičinu crkvu u Parizu napisao u izuzetno kratkom roku. Zbog toga nije želeo da
napušta dom, jer je verovao da je to oduzimanje vremena. Kupio je veliku bocu mastila i zamolio
sobara da mu iznese svu odeću. Na taj način je ovaj značajan francuski pisac stvarao go, ogrnuvši se u
veliki sivi šal. Igo je uspeo da spreči izlazak i omogući završetak rukopisa u izuzetno kratkom roku.
Čileanska književnica Isabel Aljende poznata je po disciplini i strogom poštovanju procesa pisanja.
Naime, Aljende je nakon vesti o teškom stanju svoga deke, poželela da napiše pismo kako bi ga
održala u životu, ili makar u duhu. Na taj način je započela pismo, koje je preraslo u rukopis romana
Kuća duhova. Debitantski roman čuvene autorke je često poređen sa romanom kolumbijskog
dobitnika Nobelove nagrade za književnost Gabrijela Markesa i njegov roman Sto godina samoće, a
obrađuje sudbine različitih junaka jedne porodice tokom nekoliko generacija, uz snažan upliv u
diktaturu Augusta Pinočea. Aljende pisanje svakog novog romana počinje 8. januara (tada je započeto pisanje romana Kuća
duhova). Tekst kuca na računaru, svakoga dana od ponedeljka do subote, i to čak 10 sati (9-19h)!
Francuski realizam je značajno obeležilo Balzakovo plodno stvaralaštvo. Njegov ciklus Ljudska
komedija zahtevao je strog ritam rada, pa je Balzak pisao u tišini, tokom noći, od 1 sat nakon ponoći
do 8 sati ujutru. Mogao je pisati perom izuzetno brzo, pa su neki romani nastajali tempom od 30
kucanih reči po minuti, što je jednako ritmu kucanom na savremenoj pisaćoj mašini. Jeo je lagan
doručak, pio je po nekoliko šoljica kafe, a neretko je radio i po 15 i više sati bez prestanka (tvrdio je
da je jednom pisao 48 sati sa samo tri sata sna). Često je proveravao izmene rektorske i na taj način
uvećavao trošak i sebi i izdavaču.
Da li je za pisanje neophodna radna disciplina ili poštovanje nekih strogih pravila, ili prednost dajete kreativnom zanosu i inspiraciji?
Pišite nam šta vi mislite.
Možda usledi još čudnih navika. ;)
Čitamo se u komentarima!
Ivan Radovanović